Unaprijed se ispričavam zbog vrlo osobno napisanog teksta, no ovih nekoliko dana u Makedoniji je bilo preplavljeno najrazličitijim osjećajima pa je teško ostati objektivan.
Dugo sam imala želju posjetiti Ohridsko jezero i ono je bilo na listi mojih destinacija u skoroj budućnosti. Kada je MZM objavio da se traže sudionici za Erasmus+ trening pod nazivom Let’s make right(s) communication u Strugi (Makedonija) koja je smještena na samom Ohridskom jezeru, odmah sam poslala prijavu i nadala se da ću biti izabrana. Bila sam presretna kada mi je Dario poslao potvrdan mail i znala sam da će ovo biti jedno fenomenalno iskustvo.
Ovo je bio moj prvi training course, do sada sam sudjelovala samo kao group leader na razmjenama mladih. Kao što samo ime kaže tema treninga su bila ljudska prava što mi je bilo vrlo zanimljivo jer se s tom tematikom često susrećem u svom učiteljskom poslu, a i inače sam prilično senzibilna i empatična osoba kojoj je poštivanje ljudskih života vrlo bitno.
U ponedjeljak, 20.lipnja, oko 17:30 sati došla sam na peron 205 Autobusnog kolodvora u Zagrebu odakle je kretao autobus za Strugu. Na peronu je već bilo more Makedonaca i Albanaca sa hrpom prtljage i jedina ja, sama, svjetlokosa. Moram priznati da sam se osjećala kao autsajder i da mi je glavom prošlo pitanje : „Kamo ja to idem??“ Sa zakašnjenjem, nešto nakon 18 sati, stigao je napokon autobus. Star, zagušljiv, polomljenih dijelova u unutrašnjosti i na kraju dupkom pun autobus što nije bila previše ohrabrujuća okolnost za narednih SAMO 17 sati vožnje do Struge.
Idućeg dana oko 9 sati ujutro stigli smo u Kićevo gdje je većina preostalih putnika napustila autobus, a za nastavak putovanja smo ostali samo jedan postariji gospodin i ja. Kako je vozač očigledno zaključio da mu se ne isplati voziti autobus do Struge zbog dvoje putnika, ulovio je na kolodvoru nekog svog poznanika da nas automobilom odveze dalje. Bio je to još jedan, moglo bi se reći šok za mene, i pomislila sam kako toga ima samo u Makedoniji. 😀 No, vozač automobila je bio vrlo pričljiv i ljubazan čovjek, po zanimanju profesionalni vozač pa mi je čak bilo i drago da je tako ispalo jer smo u Strugu došli mnogo prije nego li bismo došli onim starim autobusom. Kao pravi kavalir doveo me skroz do hotela, ponio kofer do recepcije i tražio zauzvrat da s njim popijem kavu. Simpatičan čovjek 🙂
Restorani: cijene niske – hrana izvrsna!
A hotel… Auuu… Na obali jezera!!! Predivno uređenog okoliša, urednih soba s balkonom koji ima pogled na jezero. Divno! Divno! Divno! Nakon onako dugog puta bila sam prilično umorna, a više od toga gladna. A Makedonci ne dopuštaju da čovjek kod njih bude gladan. O ne, nikako 😀 Dokaz je i tih par kilograma viška kojih sam donjela doma iz Makedonije.
U restoranu hotela sam upoznala 2 konobara, 2 predivna čovjeka, koji su se silno razveselili kada su čuli da sam Hrvatica jer oni vole Hrvatsku kao da je njihova, a na EP –u su navijali samo i isključivo za našu reprezentaciju. Ta ljubav i žar kojima su zračili kada su govorili o Hrvatskoj naprosto su dirali u srce. Ne moram ni govoriti da su mi postali iznimno dragi, ali i da sam ja uvijek imala malo posebniji tretman od ostalih sudionika projekta.
Doručak, ručak, večera – sve obilno, sve ukusno. Nakon samo 2-3 danasudionici su se počeli žaliti da ne mogu više zakopčati hlače.
Sudionici projekta su bili iz Italije, Rumunjske, Slovenije, Slovačke, Latvije, Španjolske, Makedonije i Hrvatske. Organizatori su bili Španjolci ( org. Mile Cunti) i Makedonci (Volunteers Centre Skopje). Trening se održavao od 21.-27. lipnja. Mirjana iz Španjolske i Đoko iz Makedonije pokazali su se kao odlični organizatori i domaćini. Radionice su bile savršeno pripremljene i raspoređene ne dopuštajući nikome od sudionika da se dosađuje. Preko dana smo imali dva i pol sata vremena za ručak i odlazak na plažu/ do centra grada/podnevni odmor, a sve ostalo je bio konstruktivan rad. Uz takav tempo dani su prolazili vrlo brzo i prije no što smo bili svjesni, približio se kraj projekta.
Jedno poslijepodne imali smo field trip u Ohrid – predivan grad koji odiše poviješću. Iako je to bio savršeno iskorišten dan, okolica Struge i Ohrida krila je još toliko ljepota da je bilo MORAM ostati barem još jedan dan duže nakon projekta. Imala sam sreću što sam upoznala predivnog dečka koji mi je ponudio smještaj i pratnju u obilasku kraja. Pepi je inače turistički vodič koji je i sam sudjelovao na već 16 ovakvih Erasmus + projekata. Dan duže su ostali i Zuzana i Milan iz Slovačke i Pepi nas je tako divno ugostio i zabavio da je nastao slogan „Happy with Pepi“ 😀 Odveo nas je do Sv. Nauma, NP Galičica i sela Vevčani sa prekrasnim slapovima. Raj na zemlji <3 . U restoranu u Sv. Naumu sjeli smo na ručak prilikom kojeg su Slovaci naručili veliku pleskavicu , dok je Pepi naručio malu. Kada je jelo stiglo, bilo nam je jasno zašto je tako velik i jak čovjek kao što je Pepi naručio malu pleskavicu. „ 200 grama u Makedoniji nije isto ko 200 grama u Slovačkoj“, zaključili su Zuzana i Milan, šaleći se da bi ostatke svojih pljeskavica mogli ponjeti sa sobom u Slovačku 🙂
Na dan polaska kući, Pepi se probudio ranije i otišao u grad kako bi za svakog od nas nabavio poklone – razglednice, magnetiće, privjeske, vino, ajvar i RAKIJA – kako je rekao „Za tvog čaleta jer mu je danas rođendan reci mu da šalje Makedonac“. Tata je tog dana imao rođendan i silno se obradovao rakiji J
Za vrijeme projekta sam upoznala divne ljude, nadam se da ću neke od njih ponovno vidjeti jer da nas ne dijele daljine bili bismo pravi prijatelji za cijelog života.
I još jedna crtica za kraj. Na povratku kući u autobusu sam upoznala čovjeka koji je iz Struge putovao u Kopar gdje radi već 8 godina. Žena i sin su mu u Strugi. Na pitanje koliko se često vraća kući, srce mu se očigledno steglo. „Svaka 3-4 mjeseca“, rekao je i nadodao : „Ponekad ni ne znam želim li ići kući jer kada moram ponovno na put za Kopar je previše bolno. Ali što ću? Da radim u Makedoniji za 200 eura mjesečno? Ovako u Kopru zarađujem 400. Ne znam radim li dobru stvar.“ Kada sam se morala premjestiti u drugi bus, ovaj dobar čovjek koji živi 8 godina odvojen od svoje obitelji zbog 400 eura mjesečno, nije mi dopustio da nosim svoj ruksak, već mi je uzeo ruksak iz ruke i kofer iz prtljažnika i odnio do drugog autobusa s kojim sam nastavila put za Zagreb. Koliko je srce u tih Makedonaca?
Hvala Dario za ovo neopisivo iskustvo. Makedonijo, vraćam ti se opet!
Nikolina Bešenić
