Ljeto dvije i šesnaeste tek je počinjalo, kao i rokovi na fakultetima. Rast temperatura pogodio je ne samo nas, već i dnevnu politiku pa smo se mi Hrvati odlučili ipak preseliti na neko idiličnije mjesto – u Makedoniju, točnije u grad Struga smješten na obali Ohridskog jezera.
Sa nešto više od dvadeset tisuća stanovnika, a možda i više (op.a. podaci nepoznati autorici teksta), Struga je jedno zanimljivo etnički prošarano mjesto koje je ugostilo 25 sudionika Erasmus+ projekta iz pet balkanskih država: Bugarska, Rumunjska, Makedonija, Hrvatska i Slovenija. Povod za susret, u stilu svima znanog filma „Ko to tamo peva“, ipak je bio malo ozbiljniji. Razmjena mladih „YE Sending Hope II“ održala se od 11. do 19. lipnja, a zadatak sudionika bio je kreirati razglednice/ plakate kako bi povećali svijest o ljudskim pravima, društvenoj uključenosti manjina i marginaliziranih skupina, a samim time povećali šanse za njihovo uključivanje u svakodnevni život.
Cilj projekta prije svega bio je okupiti mlade ljude iz različitih europskih država kako bi iz svoje perspektive predočili situaciju nezaposlenosti mladih i siromaštva u njihovim državama. Različito porijeklo i kulturološke pretpostavke sudionika potaknule su razmjenu iskustava i međusobno nas upoznale sa situacijama pojedinih država za koje se inače možda ne bi toliko interesirali.
Osmodnevni boravak obilježile su radionice i prezentacije kojima su sudionici osvijestili problem nezaposlenosti mladih na području Balkana, a pritom su ponudili svoja rješenja iz perspektive Europske unije ili nacionalnih kreatora politika. Bavili smo se teoretskim definiranjem stereotipa i predrasuda – pojmova koje često koristimo iako nerijetko njihove definicije nisu posve jasne. Tijekom svih dana razmjene ispisali smo brojne ideje o važnosti ljudskih prava, njihovoj primjeni u praksi, društvenim promjenama i procesima koje ih narušavaju, želeći pritom naglasiti važnost „uključivanja“ društvenih skupina koje se nalaze na margini društva. Ručno rađenim razglednicama svaki sudionik imao je priliku izraziti nadu za boljitkom u društvu te poslati poruku na adresu institucija i organizacija vlastite države. Kruna svih aktivnosti bila je izložba održana na šetnici uz rijeku Crni Drim u samom centru Struge.
Kako najbolje upoznati grad nego kroz aktivnost popularno zvanu city game, gdje se u mješovitim timovima ispunjavaju prethodno definirani zadaci: fotografiranje ispred muzeja, informiranje kroz dijalog s lokalnim stanovništvom i sl. Iako postoji nekoliko lokaliteta koje vrijedi posjetiti u Strugi moje oduševljenje tim gradom ipak je izostalo – poglavito zbog nedostatka arhitektonskog sklada, urbane estetike. S druge strane, negativan stav oko gradskog okoliša definitivno će nadomjestiti pozitivan stav Makedonaca, koji će s osmijehom dočekati svakog turista. Tu je, naravno, predivna obala, kao i samo Ohridsko jezero, inače pod UNESCO zaštitom, ali i tradicionalna makedonska kuhinja.
Definitivno najdinamičniji i svima najdraži dan bio je izlet u grad Ohrid, biser na obali ohridskog jezera. Iako smo se odvojili u grupama, većina je sudionika imala priliku vidjeti sve lokacije koje nudi ovaj grad: najpoznatiju crkvu Sveti Jovan Kaneo, Sv. Naum, antički amfiteatar, samostan Plaošnik, crkvu Svete Sofije, kao i Samuilovu utvrdu koja se nadvila nad gradom. Hrvatski je tim sjeo u čamac lokalca Bobbyja koji nas je proveo uz obalu jezera, te u sat i pol lagane vožnje uspio nas upoznati sa svojom Makedonijom i odgovoriti na sva naša pitanja. Na naše iznenađenje, Bobby je bio spreman za naše mamurne želuce pa nam je pripremio energetske pločice, ali i skuhao jednu pravu brodsku tursku kavu. Po završetku vožnje, opijeni suncem, prošetali smo gradom do Biljaninih izvora, gdje smo ničice pali na travu i zaspali do povratka u Strugu. Definitivno vrijedno spomena je i karakteristična tradicionalna arhitektura Ohrida: crno – bijele kuće, koje datiraju u 15. stoljeće. Napokon, ono što sam čekala.
Osobno, rekla bih da moja impresija Makedonije nije apsolutno pozitivna obzirom na infrastrukturu i standard, međutim mentalitet ljudi i netaknuta priroda zasigurno će očarati svakog putnika – bilo da želi ležati na plaži, istraživati crkve i samostane, ili pak planinariti po Galičici. 🙂
Bruna Ignac
