Put do Makedonije i natrag pomalo je nalikovao scenama iz filma “Ko to tamo peva”. U cijeloj priči jedino je nedostajala svinja, ali ona živa, jer vjerujem da su se u torbama putnika nalazile kobasice, šunke i ostali suhomesnati proizvodi. Najgori dio puta je činjenica da se putuje noću i da san prekidaju silne granice, kojih je, prema mojoj slobodnoj procjeni, tada bilo barem dvadeset!
Prvo oduševljenje Makedonijom me dočekalo na autobusnom kolodvoru, jer prtljagu možete ostaviti tamo cijeli dan za manje od eura. Uz to, u kafićima možete popiti pravu tursku kavu.
S autobusnog kolodvora smo krenuli u nepoznato, prema centru Skopja. Nakon prave turske kave, naravno. Na žalost, odlučili smo se za ne reprezentativan put do centra, pa se u mojoj glavi vrtjelo pitanje “Što ja radim ovdje?”
Na sreću, centar je spasio situaciju. Ne mogu reći da me Skopje oduševilo, ali daleko od toga da je ružno. Jedno im se definitivno mora priznati: opsjednuti su kipovima. Mislim da toliko kipova u životu nisam vidjela. Da li je pretjerano kada duž cijelog mosta, s obje strane, na svakih par metara u tebe gleda kip? Recimo samo da se o ukusima ne raspravlja.
No, ipak, najgori dio svega bio je visokofrekventan zvuk u blizini jednog trga, koji bi trebao sprečavati golubove da izmetom uništavaju, što drugo nego kipove. Ali krivo podešena frekvencija sprečavala je jedino mene da normalno prolazim tim trgom.
Jeftin javni prijevoz i žičara (ok, ultra jeftino) omogućili su nam odlazak na planinu Vodno, kraj Milenijskog križa, s kojeg se pruža predivan pogled u kojem god smjeru da pogledate. Taj pogled daje Skopju posebnu draž i vjerojatno nikoga ne ostavlja ravnodušnim, kao ni iznimno ugodna atmosfera u kojoj sam se zatekla.
Struga je, pak, nešto drugačija priča. Gradić na obali Ohridskog jezera iz kojega ne mogu izdvojiti ništa posebno lijepo, jer je sve takvo. Tako da ću samo spomenuti činjenicu da bih mogla provesti čitav dan gledajući prirodu koja je tamo prekrasna. Iz hotelskog vrta mogli smo doživjeti sva godišnja doba. Ugodna temperatura zraka uz lagan povjetarac dok sjediš na zelenoj travi i s jedne strane vidiš planine prekrivene snijegom, a s druge čuješ i vidiš kristalno jezero. I taman kada pomisliš da ne može ljepše, dođeš u Ohrid.
Riječima se ne mogu opisati svi ti prizori “s razglednica”. Zato su fotografije u prilogu, da ne trošim riječi na to.
Što se tiče samog projekta, osposobljavanja za osobe koje rade s mladima “Gender Talks” održanog 04-13.04.2016, ekipa je bila fenomenalna, teme zanimljive, kava ne baš najbolja, a za ručak smo uglavnom imali krumpir s krumpirom i krumpirom. I kozji ili ovčji sir uz sve. Ako niste vegetarijanci, u igri je bilo nešto manje krumpira. U Makedoniji salatu jedu kao predjelo, čak i ako nakon toga dolazi juha. Naravno da sam ja to shvatila tek zadnju večer u restoranu, kada sam počela jesti salatu koja je bila na stolu jer sam bila previše gladna da dočekam glavno jelo. I ne, konobari nisu bez razloga čekali toliko vremena da donesu glavno jelo, niti zato što su zli, pa da vide koliko ćemo izdržati bez hrane. Njima je to smisleno.
Još jedna od zanimljivosti je da se wc papir ne baca u školjku, već u smeće kraj nje. Još je zanimljivija činjenica da koriste jednoslojan papir, a boje se da ne zaštopa kanalizaciju.
Generalno, ljudi u Makedoniji su poprilično susretljivi i trude se sve objasniti na makedonsko-srpsko-hrvatskom. Ljudi iz 12 zemalja koji su sudjelovali na projektu su dokaz da je prijateljstva moguće ostvariti u manje od deset dana i da je moguće da ti silno nedostaju kada se vratiš doma.
Maja A.
