Proveli smo, sad se više ni sam ne sjećam koliko, ali nagađam da je bilo otprilike dva sata, u dobrom avanturističkom duhu šetajući cestama i „planinarskim“ putevima malog otoka Fedjea u Norveškoj susrečući ovce i robot kosilice kraj koje je nekolicina nas mogla prikazati istinsko čuđenje tom tehnikom da bi došli do svjetionika, krajnjeg odredišta koje smo si odredili. Međutim, zbog lako prohodnih stjenovitih brdašca, to nije bilo krajnje odredište za mene (i za nekolicinu drugih), osjećao sam da ima nešto više i nakon malo laganog skakutanja po stijenama našao sam nešto više, moj „happy place“. Osjećao sam se fiktivno, poput lika iz knjige, a ne poput stvarne osobe, a ako vas zanima kako sam našao svoj „happy place“ 1730 kilometara od kuće, nastavite čitati.
[TC „Inspiral“, Fedje, Norway] Po već uobičajenom procesu, stigne hitan poziv za taj i taj projekt u tom i tom mjestu za ovoliko i onoliko sudionika, u ovom slučaju to je bio trening o vodstvu „Inspiral“ u Norveškoj za dvoje ljudi te dvojbi o sudjelovanju nije bilo. Obavijestio sam svoju buduću suputnicu Magdalenu, a iz financijskih razloga uzeli smo jeftine avionske karte iz Budimpešte i to za dva dana prije i dva dana poslije projekta što se tada činilo opravdanim.
Uzevši to u obzir, naša avantura počinje 13.9. polaskom vlaka iz Koprivnice i ne toliko uzbudljivim putem do Budimpešte, a zbog gledanja kroz prozor iskreno mi se učinilo da je Mađarska samo jedna obična ravnica s tim glavnim gradom. Prvi neplaniran događaj u našem putovanju je dolazak na skroz različitu željezničku postaju
od one o kojoj sam sve čitao na internetu, a uzmite u obzir da je ovo prvi put kad je odgovornost organiziranja i planiranja putovanja pala na mene, dotad sam uvijek bio samo „dotepenec“. No, srećom, ispostavilo se da je iz te Keleti željezničke stanice na koju smo stigli, put do GoodMo hostela, kojeg ovim putem preporučam svima i naglašavam kako je ovo u potpunosti besplatna promocija, kraći i lakši. Nakon smještanja u hostel, imali smo dovoljno vremena za razgledavanja Budimpešte koja nam je tom prilikom zaista bila prelijepa i zanimljiva kao i For Sale pub koji smo posjetili. Takav pozitivan doživljaj Budimpešte je totalni kontrast doživljaju Budimpešte na povratku, ali o tome kasnije.
Sljedećeg dana pomoću metroa i busa stižemo na aerodrom, sve na vrijeme i u najboljem redu što mi vraća samopouzdanje u kontekstu team leadera, ukrcavamo se na avion i nakon prvog od sveukupno četiri leta koje ćemo obaviti, od kojih sam sve prespavao, stižemo u aerodrom Kopenhagena koji je srećom dobro opremljen za noćenje jer je to bilo upravo ono što nam je trebalo.
Ranojutarnjim letom stižemo u Bergen, mali Norveški gradić kojem se ne može osporiti ljepota i jedinstven karakter i atmosfera. Tu smo prvi put sreli druge sudionike projekta, užasno zabavne Rumunje, Lazu i Daria, i drage Španjolce, Mariu i Miguela, te je to ujedno bilo i mjesto od kuda ćemo svi zajedno busem i trajektom do otoka odvijanja aktivnosti, no do toga smo imali čitav dan kojeg je nekako trebalo provesti. Za klasično razgledavanja grada nam nije trebalo mnogo vremena, hranom i pićem smo se opskrbili u Kiwi supermarketu koji je navodno najjeftiniji market u Norveškoj što nam je dalo dovoljnu predodžbu o cijenama tamo, a nakon svega toga smo primijetili da Bergen, inače priobalni grad, nadgleda i gora prosječne visine na kojoj je napravljen vidikovac. Dragi Španjolci su se odlučili na lakši način plaćanjem žičare, no mi, predvođeni Rumunjima, krećemo pješke planinarskom stazom koja je bila krcata Norvežanima koji su iskorištavali pojavu sunca i vrućeg vremena do maksimuma. Upoznavanjem tih Rumunja doznat ćemo do kolike mjere su oni zaista avanturisti jer u slobodno vrijeme autostopiraju cijelom Rumunjskom, planiraju se popeti na planinu bosonogi i sl. Pogled je bio krasan i vrijedilo je ići
pješke, no slobodnom vremenu je dolazio kraj, svi smo se našli na dogovorenom mjestu, upoznali sve ostale sudionike i krenuli busom do trajekta, izuzev Nizozemaca, Sohaila i Merel, po njih ćemo se vraćati u Bergen, i Srbina Aleksandra te Makedonke Aleksandre koji će doći dan kasnije. Ono što ja smatram presudnim za čvrste međuljudske odnose koji su nastali na ovom projektu, i čvršći nego što to inače bude po mom iskustvu je to vraćanje po Nizozemce zbog čega smo zakasnili na trajekt i večeru koja je bila planirana u osam navečer, koja je slijedom događaja pomaknuta u pola dva ujutro, a to je već službeno bio i prvi dan projektnih aktivnosti, 15.9. No ta situacija je stvorila nešto predivno, kod čekanja trajekta Britanac Simon i komšija Ademir su podučavali Merel o vožnji na skateboardu, vještine koje će nam Simon tokom projekta rado prikazivati, Laza i Darie se nisu mogli oduprijeti, a da se ne popnu na prvu liticu koju su vidli, Britanka Tess i Magdalena su već počele voditi duboke razgovora itd. U tih par sati svi su već razgovarali sa svima i tako je onaj period upoznavanja u kojem su ljudi još relativno ukočeni sveden na sami minimum.
Idućih dana je sve srećom išlo po planu, osim vremena, vrijeme je bilo bolje nego planirano, sunčano i toplo pa hvala od srca, Norveško. Prve radionice su naravno bile one povezane s upoznavanjem i tom prilikom smo upoznali i Ijaza, Šrilančanin koji je bio naš trener za većinu radionica te njegovu veliku ljubav, Crnogorku koju smo bili primorani nazivati Lily, sigurno jedan od najintrigantnijih i najboljih parova koje sam imao čast upoznati. Kao uvodni dio također smo izlagali i naša očekivanja, moguće doprinose i strahove te je svatko od nas stavio jednu kuvertu na zid sa svojim imenima u koje smo tokom projekta drugim ljudima mogli ubacivati poruke kakve god su nam pale na pamet. Ja ću svoju čuvati i pamtiti u najboljem sjećanju dokle god budem živ i svjestan.
Kad je bilo vrijeme doručka, ručka, večere ili pauza između tih projekta imali smo čast kušati pro-vegeterijanske slastice, a to govorim bez sarkazma, Goncalove majke i njezine vjerne pomoćnice u kuhinji, no ipak su iz samilosti nama mesojedima u svaki obrok ubacivali nešto što je nekad hodalo. Goncalo je inače glavni organizator projekta te on kao i svi treneri koji su sudjelovali na projektu dolaze iz Udruge NiTiN. Goncalo nam je stigao samo posljednjih par dana kako bi nam pričao o Europskoj uniji, gospodinu Erasmusu te svim protokolima vezanih uz naš interes, tipa protokol povrata sredstava i sl.
Po dogovoru smo podijelili internacionalne večeri na dva dijela, prvi dio se odnosio na prezentiranje nacionalnih proizvoda koji smo odlučili obaviti prvi dan, a drugi dio se odnosi na prezentiranje država koje će biti naknadno. Tad su stigli i Aleksandar i Aleksandra koji su se morali ukratko uhodati u sve što smo dotad napravili, no to ne znači da ih manje volimo, naprotiv, baš su bili duše. Na prezentiranju nacionalnih proizvoda najviše su se isprsili Poljaci, Klaudia i Albert, a pošto je na projektu sudjelovalo 83 posto bivše Jugoslavije te još po četvero pripadnika iz dvije slavske zemlje, Poljaci i Ukrajinci Bogdan i Sasha, ostalim sudionicima smo predstavili i nematerijalnu baštinu, tradiciju zabavljanja uz alkohol, laički rečeno opijanje uz deranje i diskutiranje o politici i sličnim temama. Drugi dio internacionalnih večeri smo obavljali dio po dio, zanimljivosti su bili Simonov Youtube kanal (Sir Tiddles za one koji žele kliknuti subscribe), portugalske narodne pjesme koje nam je prezentirala Luciana, razlika između naziva Holland i Netherlands, flamenco ples iz Španjolske, realan prikaz Ukrajine i još mnogo toga. Moram spomenuti da, jer mi to i je obveza kao člana MzM-a da sam vrhunski predstavio i Udrugu i državu te će nas sad svi htjeti posjetiti. 😉
Spomenuo sam očekivanja, a sad ću se malo konkretnije osvrnuti na njih. Očekivao sam strogo poslovni trening o vodstvu, kako biti dobar vođa na poslu, kako uspostaviti autoritet i sl. Trenerica Lena je obavila taj dio, poučila nas je o vrstama vođa, vrstama rješavanja konflikata i mnogo toga korisnoga za upotrebu u socijalnom i poslovnom životom, no ono što je Ijaz uveo svojim aktivnostima je bilo daleko od očekivanog. Svaka radionica je počinjala meditiranjem, a fokus je uvijek bio kako biti dobar vođa sam sebi. Ijaz nas je uputio da sagledamo u dijelove svojeg bića u koje inače nebi zadirali, teško nalazim riječi kojim bih sve to objasnio, djelomično iz razloga što smo tada svi postali podosta emotivni i što te trenutke smatram intimnim i privatnim. Ne mogu pričati za druge, ali osobno kažem hvala Ijazu što mi je pomogao da shvatim tko sam, kako mogu postati bolji, sretniji, što trebam činiti da postignem to, pišem ovaj izvještaj iz studentskog doma u Splitu, gledam kroz prozor kako noć pada nad grad, daleko od kuće, a osjećam se sposobno, neustrašivo i mirno, uvjeren kako to nebi bilo moguće da nije bilo tog projekta, tih ljudi i tih radionica od tog čovjeka.
Tokom tjedna smo se nadivili otoku i lokalnim ljudi, njihovoj dječici koja čitave dane trčkaraju po dokovima s prslucima za spašavanje, vidjeli koliko je Bogdan dobar s djecom, gledali hit filmove poput Crna Mačka Bela Mačka, divili se Simonovim vještinama na skateboardu, bili iznenađeni kako pola sudionika zna svirati gitaru i pjevati (dobro), Albert i Laza su spašavali čamac od potonuća, učili raditi origami zahvaljujući Dariu, sa zanimljivošću slušali o Aleksandrinom nakitu, Aleksandrovim pčelama i hrani, Vasilovom izvoru vode, Ademirovoj i Ismailovoj inicijativi u Hate fighters programu, Ismailovoj dirljivoj, inspirirajućoj životnoj priči i još mnogo drugih stvari. Oni koji nisu spomenuti, ako ima takvih, neka se ne uvrijede, sve ih možete vidjeti u Youtube videu: https://www.youtube.com/watch?v=E8SuUn5LQe4 . Mogao bi pričati o još mnogo toga, mogao bi napisati čitavu knjigu o tih par dana, o tim ljudima, ali to nitko ne bi htio čitati, a ovaj izvještaj mora i završiti.
Krenule su posljedne radionice,
reflektiranja na protekli tjedan, pozdravi i riječi pohvale i potpore. Došlo je i šetanje/planinarenjem otokom kad smo upoznali mnogo ovaca i zaključili kako otok ipak nije toliko mali, ali ipak je. Krenuli su i odlasci i pozdravljanja, zahvaljujući dobroj inicijativi ex-Yu sudionika većina nas će se opet sresti jer je palo mnogo obećanja da će se posjetiti naše divne zemlje. No, nakon posljednjeg dana trebalo je ostati još jednu noć u Bergenu, u YMCA hostelu, kojeg ne bih preporučio, zajedno sa Simonom. Još jednu noć smo noćili na Bergen aerodromu, ranojutarnjim letom stigli u Kopenhagen koji smo tom prilikom mogli i razgledati te smo čak i oboje uspjeli uslikati sirenu bez drugih ljudi u kadru. Došao je i let u Budimpeštu te slijed događaja zbog kojeg taj povratni put nisam doživio u tolikom pozitivnom svjetlu. Zbog kašnjenja aviona, propustili smo posljednji metro u grad te smo morali do 4 ujutro biti na podu hladne stanice. Kad je to prošlo tad smo i propustili jutarnji vlak za Koprivnicu jer je krenuo 15 minuta ranije od našeg vjerovanja pa smo morali čekati onaj podnevni. Nema veze, na kraju smo stigli kući, živi i zdravi, posljednji od svih sudionika.
Ništa loše s projekta mi nije moglo unišititi ono dobro, ovi Erasmus+ projekti, razmjene mladih i treninzi, nisu besplatni, to su samo priče da se poveća interes, hrana i smještaj u mjestu održavanja aktivnosti su besplatni, za put do tamo i natrag je određena suma novaca koje se nakon projekta vraća sudioniku, u većini slučajeva taj iznos je manji od stvarnih troškova te se tu ni ne uključuju troškovi noćenja koji su u nekim slučajevima nužni. Poanta priče je da ništa od toga nije bitno, ti potrošeni novci su oni za kojim nikad ne ću žaliti, kako kaže grafit na putu do fakulteta: „Bolje umrit pokušavajući nego živit na mistu“, nemojte živit na mistu, između svega ostaloga, javite se za neki projekt, jedan od njih bi vam mogao biti prosvjetljujući i promjeniti vaš život kao što je to ovaj napravio meni.
V.V.