Slovenija.
Ne zvuči baš kao neka egzotična destinacija. Posebice zato jer je površinom malena i nama susjedna, nemate dojam kao da se nešto novo može vidjeti ili iskusiti. Dakle kad vam netko predloži da odete na tjedan dana u Sloveniju i to odmah preko granice, u Črnomelj, niste baš pretjerano entuzijastični i ne očekujete previše. ALI ipak su praznici i još dva mjeseca puna monotonije pred vama, pa zašto ne?
I tako sam ja, još kratko maloljetna Dorotea, nakon podosta neizvjesnosti oko svojeg odlaska u društvu muške ekipe, ipak dobila zeleno svijetlo. Ono što je trebao biti samo još jedan u nizu ljetnih ponedjeljaka, nimalo drugačiji od ostalih dana tijekom praznika prožetih jednoličnošću rutine, ispao je sve samo ne to. Započeo je užurbanim spremanjem i peglanjem neizostavnih odjevnih komada te se stres samo nastavio uz bakin ručak prožet zabrinutim komentarima oko mojeg ugleda („Kaj si budu sad ljudi mislili?“ i etc. ). Ostavivši sve to po strani na osam dana, krenuli smo moj mali crveni kofer i ja, po tko zna koji put, zajedno na put. Avantura je počela u Darijevoj maloj Škodi… i nekako su se, ona dva sata do Črnomelja uspjela pretvoriti u tri i pol. Međutim stigli smo, svih nas šest Lovro, Matija, Martin, Ivan, Jakov i ja. Slovenci su nas bratski gostoljubivo dočekali, sa svojim tradicionalnim slovenskim jelom – burekom. Osim Slovenaca i nas Hrvata, bili su tu još i Makedonci, Grci, Francuzi, Talijani i Maltežani. Taj ponedjeljak, 4. srpnja, nitko nije bio baš pretjerano druželjubiv, no ubrzo se sve to promijenilo.
Prvi su dan-dva bili ispunjeni radionicama upoznavanja, pamćenja imena, istraživanja grada i raznim drugim tehnikalijama. Klasika. Stvari su postale zanimljive drugog popodneva u Črnomelju kada smo se zapravo i prvi puta ozbiljno dotaknuli teme ove razmjene History – Youth’s Opportunity. Črnomelj je inače maleni grad, veličine našeg Marofa. Unatoč tome imaju Lidl, Spar, Hofer i još par zvučnih trgovinskih lanaca. Osim toga, nekad (kad su bili još manji grad, btw) imali su i izbjeglički centar. Kada je izbio rat u Bosni i Hrvatskoj mnoge su izbjeglice bile usmjeravane baš u Črnomelj zbog njegove blizine s granicom. Danas je taj izbjeglički centar samo ruševna zgrada, puna razbijenog stakla, vlage i pošaranih zidova, baš kao i masa starih, zapuštenih objekata kod nas. Pitanje izbjeglica je danas jako aktualno, baš kao što je bilo i 90-ih. Taj zapušteni centar trebao nam je dočarati samo dio ugođaja koji je tada pratio njihove živote. Iako na prvi pogled zastrašujuća zgradurina, bivša vojarna, izgleda hladno i neprivlačno, iznutra je bila ispunjena crtežima Disney likova, zidovi obljepljeni posterima princeze Dijane, Michaela Jacksona i ostalih celebrityja 90-ih. Nekako sam, barem ja, unatoč tom sivilu uspjela dobiti dojam da je to mjesto bilo prožeto smijehom djece i skladnim suživotom. Sasvim neočekivano, moji dojmovi su zapravo bili i donekle točni. Za drugi dio razumijevanja života tadašnjih izbjeglica bila je zaslužna jedna mlada žena, Sanila. Ona je kao dijete, zajedno sa svojom obitelji, pobjegla iz Bosne u Sloveniju. Njezino iskustvo je bilo posve drugačije od slika izbjeglištva koje danas vidimo u medijima. Pričala nam je o djetinjstvu ispunjenom igrom sa prijateljima, centru za izbjeglice koji je odzvanjao zvuk gitare praćen pjesmom ukućana i ljudima koji su zajedničke nedaće proživljavali zajedno. Na pitanje kako vidi odnos prema izbjeglicama iz Sirije nije mogla zadržati suze. Kako je i sama volontirala u jednom izbjegličkom kampu i imala izravan doticaj sa sadašnjom situacijom vjerojatno je jedna od najkompetentnijih osoba da uspoređuje odnos prema izbjeglicama tada i sad. Posve potresena nepravdom što se ti jadni ljudi tretiraju kao životinje nije mogla prestati iskazivati svoju ogorčenost i razočaranje u sustav. Sanila nam je pomogla da bolje shvatimo razliku u odnosu prema izbjeglicama te kakav zapravo utjecaj mediji imaju u stvaranju stavova javnosti i pisanju povijesti.
Čitav jedan dan iskoristili smo za posjet Ljubljani. Meni osobno je Ljubljana, sa mnoštvom mostova koji prelaze preko rijeke Ljubljanice, jedan od najljepših gradova koje sam posjetila. Malena i nenametljiva, a istovremeno očarava svojom jednostavnošću i arhitekturom. Središnji dio našeg izleta je bio posjet Europskoj kući gdje smo od zaposlenika trebali saznati više o Europskoj uniji, njezinom radu i djelovanju posebice u razdoblju izbjegličke krize. Unatoč našem velikom entuzijazmu, mnoštvu pitanja, prijedloga i pokušaja konstruktivnih kritika od strane cijele grupe, nismo dobili konkretne odgovore ili povratne informacije. Politička klasika. Međutim nimalo obeshrabreni krenuli smo dalje u istraživanje Ljubljane. Popeli smo se na Stari grad, te su dečki s vidikovca na vrhu sve prisutne okupljene i čitavu Ljubljanu počastili izvedbom „Podravine“. Moram priznati da dvorac, kao i pogled s vrha ograničen Alpama na obzoru, očaravaju u jednakoj mjeri kao i sama Ljubljana. Ponovno, imali smo posve tradicionalni slovenski ručak u centru Ljubljane – ćevape.
Tromi od hrane, u svojem lutanju nabasali smo i na Hrvatski trg u Ljubljani i okinuli nekoliko oduševljenih fotki sa hrvatskom zastavom, nasmijanih lica. Možda vrhunac našeg lutanja bio je kad su nas prijatelji iz Slovenije odveli u bivšu, sada zatvorenu, Rog tvornicu (Znate oni Rog bicikli i to? E tu tvornicu.). To su mjesto, čitavi kompleks, dugi niz godina ekipe mladih ljudi sebi sređivale za provođenje slobodnog vremena, druženja, radionice… Uglavnom možete doći tamo i naći hrpu različitih ljudi: umjetnika, alterntivaca, neki „švasaju“, drugi igraju društvene igre, a neki si jednostavno dođu popušiti travu u miru. Iako nije bio u planu nego smo mi nabasali do tog Roga, to se možda više od ičega uklapa u razmjenu kojoj je cilj pokazati mladima kako da iskoriste krive odnose i postupke iz prošlosti za stvaranje ugodnije budućnosti ispunjene međusobnim poštovanjem i uvažavanjem. U toj zaboravljenoj tvornici cjelodnevno cirkuliraju najrazličitiji ljudi, drugačijih interesa i stavova, no uvijek su tolerantni i dijele taj prostor s jednakim pravima, bez svađa, tučnjava i konflikata. Naš susret s Ljubljanom zaključili smo sladoledom u jednom od parkova, dok su do naših iscrpljenih tijela na travi dopirali zvukovi uličnih glazbenika.
Mislim da mogu govoriti u ime cijele ekipe kad kažem da nam je posebno oduševljenje izazvalo popodne na rijeci Kupi. Iako smo prije posjetili tradicionalno slovensko selo, izvlačili vlakna iz lana i bojali pisanice voskom kao pravi Slovenci, ostalo nam je dovoljno energije da čitavo popodne provedemo u Kupi – malo na slovenskom, a malo na, daleko zapuštenijem, hrvatskom dijelu. Kupa nas je toliko oduševila da smo i prije polaska ponovno otišli na kupanje zajedno s prijateljima Slovencima.
Večeri su, naravno, bile razdoblja najvećeg zbližavanja sudionika različitih nacionalnosti. Osim interkulturalne večeri na kojoj je svaka zemlja predstavila svoja tradicionalne specijalitete i koja je klasika na projektima, pravo osvježenje bila je večer poezije na kojoj je svaka nacija predstavila svoju zemlju pjesmom na vlastitom jeziku. Mi, Hrvati, ponovno smo se odlučili za klasike. Na prvi pogled jednostavne, a zapravo jako duboke pjesme, odnosno „Slap“ i „Voćku poslije kiše“ Dobriše Cesarića. Ostale su večeri bile prožete neformalnim druženjima i sklapanjem novih međunarodnih prijateljstava. Uvijek mi je na takvim mjestima zanimljivo promatrati koliko smo, unatoč razlikama u jeziku i kulturi, zapravo slični. Ponovno kao mala djeca, na najjednostavnije načine se povezujemo s potpuno drugačijim ljudima – najdraže pjesme, strahovi, serije… Nisu bitne godine, zanimanja, prihodi ili vjera. Samo stavovi, razmišljanja, osobnost i smisao za humor. Ova me razmjena, možda više nego ijedna prije, naučila da nije bitno mjesto na koje idem, nego ljudi koje ću upoznati i uspomene, iskustva, sjećanja i prijateljstva koja ću odnijeti nazad kući, zajedno sa malim crvenim koferom. To ni jedna egzotična destinacija ne može zamijeniti.
