Prije samog projekta svi smo se međusobno čuli gotovo svaki dan. Što ponijeti, kako prezentirati Hrvatsku, ispuniti zadatke koji su stavljeni pred nas i kako se spremiti za izazove. Nas troje sudionika, Margareta, Martina i ja Nikola krenuli smo iz Rijeke u Zagreb na zračnu luku gdje smo sreli Barbaru, dok nam se Karlo pridružio tek sutradan u Bukureštu na željezničkom kolodvoru gdje su se svi sudionici projekta sreli po prvi puta. Nedugo nakon što smo čekali španjolsku ekipu da dođe, malo su kasnili, zaputili smo se prema Branu – mjestu gdje se održao naš projekt “Game, Set, Exchange”.
Kako je Bran dom grofa Drakule i njegovog dvorca, sve se vrtilo oko njega. Djevice su nosile srebrene metke, češnjak, kolac i raspelo, a ostali smrtnici domaće rakije da bi svoj boravak učinili manje stresnim. Prvi dan je krenuo dosta opušteno s uobičajenim aktivnostima kao što su očekivanja i strahovi, pravila kuće, tajni prijatelji, NGO cafe…Uslijedio je lagani srčani napad. Tolea je group leaderima dan prije rekao kako će vjerojatno u posjet doći Nacionalna agencija i postaviti nam par pitanja. I daaaaa…pogađate došli su. Arsenal pitanja je ispucan na nas par odabranih koji su razgovarali s predstavnicima iz Nacionalne agencije. Neka od pitanja su bila: kako su tekle pripreme za projekt, da li smo upoznati s projektom prije našeg dolaska, koliki iznos od putnih troškova ćemo dobiti natrag itd. No za svaki stres postoji i rješenje – crveno drakula pivo, zajedno s većinom ekipe s projekta.
Drugog radnog dana smo se podijelili u grupe kako bi se upoznali s okolinom tj. sportskim aktivnostima kojima se bave lokalni stanovnici. Gladni, žedni i umorni od hodanja okrijepili smo se rumunjskom kuhinjom i odspavali siestu. Znate onaj osjećaj kad spavate i iz sna vas probudi melodija Toleine zviždaljke, e pa ne znate i vjerujte nije nimalo ugodno. No ajde, s vremenom se navikneš i na to pa ti je drago da si uvijek na vrijeme plus kad vidiš svoju ekipu na okupu, sreći nema kraja. Poslije tog zvuka slijedi novi niz aktivnosti, igre povjerenja (u koje nisu svi imali povjerenja – jedna sudionica se povrijedila i nastavila svoj dan u bolnici i svojoj sobi) team-building igre, šetnja šumom i šetnja natrag do vikendice. Huhhh….sva sreća pa imamo slobodnu večer. Ili ne!!!! Prva kulturna večer je danas, a mi smo na njoj. Brže, bolje postavi stol, a još smisli kako predstaviti Španjolsku (Corrida – Comida – Fiesta – Siesta, tako mi nazvasmo našu prezentaciju). Prilikom dolaska je rečeno kako ćemo mi predstaviti Španjolsku, Latvija nas itd.
Radionice su ostavljene za iduće dane gdje smo trećeg razgovarali o tradicionalnim sportovima u našim zemljama (alka, picigin, balote…) i o mladima odnosno problemima vezanim za alkohol i drogu. I tako kulturna večer, noć i dan četvrti. I vidje Tolea da su radionice dobre pa ih stavi i “danas”. Ovoga puta smo gledali poučne videe s drugih projekata o sportu protiv alkohola i droge, nakon čega je uslijedila debata. Inače našoj grupi je upravo ta debata bila najzanimljivija od svih aktivnosti – vjerojatno zbog toga što smo bili najaktivniji i najglasniji kako bi obranili svoje stavove. Prije uživanja u tradicionalnoj Rumunjskoj kuhinji i tradiciji + roštilju, odradili smo i evaluaciju prve polovice projekta. Popij jedno, dva pića, otpleši neko kvazi rumunjsko kolo i lagano na spavanje.
Peti dan, odnosno šesti službeni projekta je tekao lagano. Rad u grupama na temu neaktivnog životnog stila i prezentacija istih je obilježila prvi dio dana. Poslije ručka smo se raspodijelili u dva tima. Jedan zadužen za video a drugi za print verziju tj. brošure na temu borbe sporta i aktivnog života protiv alkohola i droge. Margareta i Karlo su u glavnim ulogama video tima, a Barbara i Martina grafička i vizualna podrška print tima. Team leaderi su također raspoređeni u jednu od grupa kako bi nadgledali rad i vodili brigu da svi podjednako sudjeluju i doprinose radu grupe.
Sutradan smo radili isto, snimali, crtali, bacali ideje i smišljali kako sve napraviti s dozom humora uklopljenog u jasnu poruku. Posljednji dan, laganini. Buđenje rano ujutro jer idemo u posjet Brašovu. Malo smo planinarili, šetali bili mokri i nervozni – pa je mnogima Pula postala najdraži grad, svi su ju spominjali. Ali nije sve tako sivo. Bran je postao idealno mjesto za uživanje u tradicionalnoj hrani i ukusnom pivu, ali i mjesto za kupnju posljednjih suvenira.
Kakav bi to pozdrav bio a da prije toga ne pogledamo naš rad, pokupimo youthpass-eve i otkrijemo tko nam je tajni prijatelj. Osim što smo imali tajnog prijatelja, oni pravi prijatelji nisu ostali samo na ceremoniji, nego su postali i dio našeg života. Noroc za prijateljstvo i multumesc za Rumunjsku.
Nikola Periša
